Povijest Dalmacije
Dalmacija, prvi put se spominje osme godine prije Krista. Osnovao je rimski car August (puno ime: Gaj Julije Cezar Oktavijan - Prvi Car) na području između Promine i Cetine koje je nastanjivalo ilirsko pleme Dalmata (nastavši kao jedna od brojnih ilirskih zemalja). Rimljani su cijelo to područje ilirskih plemena (Ilirije) proglasili Dalmacijom, šta se i spominje u Bibliji.
Za vrijeme rata bizantskoga cara Justinijana I. protiv Ostrogota Dalmacija je 535. ušla u sastav Istočnorimskoga Carstva. Upravno je i dalje udružena s Pannoniom Saviom, postala je bizantska pokrajina. Potkraj VI. st., trajali su postupni prodori Slavena i Avara na teritorij Dalmacije, a početkom VII. st. njihove postrojbe doprle su do mora. U prvim desetljećima VII. st. bio je razoren velik broj dalmatinskih gradova Salona (današnji Solin), Epidaurum (latinski) (Epidaurus ili Epidauros (grčki) bila je starogrčka kolonija osnovana negdje u 6. stoljeću prije Krista i preimenovana je u Epidaurum tijekom rimske vladavine 228. pr. Kr., kada je bila dio provincije Ilirik a kasnije i Dalmacije (današnji Cavtat)), Delminium (je bio ilirski grad i glavni grad Dalmacije koji se nalazio negdje u blizini današnjeg Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini) i dr., a istodobno se raselilo starosjedilačko romansko pučanstvo. Slavenski su doseljenici uskoro preplavili cijelo područje Dalmacije (osim romanskih gradova). Nestale su tradicionalne granice između pokrajina, a izravan bizantski posjed uključen u Ravenski egzarhat sveden je na uzak obalni pojas gradova i otoka. Bizant (ili Bizantsko Carstvo – povijesno nazivano Carstvo Rimljana – naziv je za Istočno Rimsko Carstvo koje službeno nastaje 330. godine kada rimski car Konstantin I. Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim – Konstantinopol (današnji Istanbul u Turskoj) – koji je postao poznat pod nazivom Carigrad. Konačna podjela dvaju dijelova Rimskog Carstva dogodila se 395. kada car Teodozije I. Veliki daruje svojemu sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok je Zapadno Rimsko Carstvo u sljedećih 150 godina propalo, Istočno Rimsko Carstvo (Bizantsko Carstvo) s političkim sustavom cezaropapizma preživjelo je sve do Pada Carigrada 29. svibnja 1453., koji zauzima Osmansko Carstvo pod sultanom Mehmedom II. Osvajačem.) je 751. izgubio Ravennu (Ravena je glavni grad pokrajine Ravenna, u regiji Emilia-Romagna na sjeveru Italije. Bio je glavni grad Zapadnog Rimskog Carstva tijekom 5. stoljeća do njegova kolapsa 476. godine, nakon čega je služio kao glavni grad Ostrogotskog kraljevstva, a potom i bizantskog egzarhata Ravenna), koju su osvojili Langobardi (također Longobardi ili Lombardi su germanski narod, podrijeklom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.), a područje bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Lošinj, Cres i Rab) ustrojeni su u zasebnu Dalmatinsku temu, kojom je upravljao strateg u Zadru. Istodobno je crkvenu vlast imao splitski nadbiskup, koji se smatrao sljednikom salonitanskoga metropolita.
Sjeverni dio zaleđa Dalmatinske teme postupno se počeo politički ustrojavati u Kneževinu Hrvatsku, a na jugu su se ocrtavali zametci neretvanskoga, zahumskoga, travunijskog i dukljanskoga područja.
Aachenskim mirom 812. utvrđena su područja franačke i bizantske vlasti, a povučena granica na istočnojadranskoj obali razdvajala je bizantske priobalne gradove od okolne hrvatske zemlje. Nastaje tako novi pojam Dalmacije, koja otada obuhvaća više-manje neodređen pojas zemlje uz more, koji se povremeno suzuje i širi.
Od IX. do XI. st. izravni utjecaj bizantske vlasti u Dalmaciji slabi, a sve više jača politički utjecaj susjednih hrvatskih vladara (Branimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV.) kojima Bizantinci isprva plaćaju danak mira, a poslije prepuštaju i izravnu upravu. Petar Krešimir IV. bio je prvi hrvatski vladar koji je nosio naslov kralja Dalmacije.
Ulogu Bizanta pokušala je preuzeti Venecija potkraj X. i potkraj XI. st. (pohodi duždeva Petra II Orseola (dȕžd pov. poglavar Mletačke Republike i Genove [mletački dužd]), kada Mlečani uspijevaju preuzeti privremeno vlast nad Dalmacijom, i Dominika Selva), a takvu je politiku nastavila i nakon 1102.
Dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje nije doveo do promjene odnosa između Dalmacije i Hrvatske, a kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske i Dalmacije 1102. u Biogradu. Vlast Arpadovića pozitivno se odrazila na razvoj municipalnih ideja u dalmatinskim gradovima (municipalan - koji pripada, koji se odnosi na municipij; gradski, općinski.).
Pomicanje kraljevskoga središta u Panoniju omogućilo je Veneciji da početkom XII. st. poduzme novo osvajanje na Jadranu te do 1116. stavi pod svoju vlast kvarnerske otoke i tada glavni grad Dalmacije – Zadar, koji će s manjim prekidima (1159–70., 1180–1203., 1242–43., 1311–13., 1345–46) zadržati pod svojom vlašću sve do 1358.
U doba Emanuela I. Komnena Dalmacija i dio Hrvatske (do Krke i Zrmanje) kratkotrajno su ponovno priznavali bizantsku vlast (1167–80), nakon čega se vraćaju pod hrvatsko-ugarske kraljeve pa tijekom XIII. st. priznaju njihovo vrhovništvo (osim kvarnerskih otoka te Zadra i Dubrovnika, koji uglavnom priznaju vlast Venecije).
Nove teritorijalne promjene Dalmacije nastupile su u razdoblju 1322–1328., kada Venecija uspijeva iskoristiti borbe između hrvatskih velikaša i kralja te pod svoju vlasti staviti dalmatinske (Trogir, Split) i dotadašnje hrvatske primorske gradove (Nin, Šibenik), koji se otada uključuju u pojam Dalmacije.
Nakon konsolidacije vlasti u Hrvatskoj, kralj Ludovik I. Anžuvinac porazio je Veneciju i natjerao je Zadarskim mirom 1358. da se odrekne svih prava na Dalmaciju, koju je tada ponovno sjedinio s Hrvatskom. Razdoblje anžuvinske vlasti u Dalmaciji obilježava snažan gospodarski i kulturni procvat. Međutim, nesređene prilike nakon Ludovikove smrti 1382. i građanski rat za hrvatsko-ugarsko prijestolje između Ludovikove kćeri Marije i njezina supruga Sigismunda Luksemburgovca te Ladislava Napuljskoga omogućili su Veneciji da po ugovoru, za 100 000 dukata ponovno stekne prava na Dalmaciju i započne njezino osvajanje (1409).
Do 1420. Mlečani su osvojili većinu preostalih dalmatinskih gradova (Kotor, Split, Trogir, otoke Brač, Korčulu, Hvar) – nazvavši ih poslije acquisto vecchio (stara stečevina) – zatim Budvu (1442), Omiš (1443) i Poljica (1444). Prostor između Cetine i Neretve zauzeli su 1452., a otok Krk 1481. te tako zaokružili golem prostor na istočnoj jadranskoj obali od Istre do Albanije, izuzev Dubrovačku Republiku – koja je priznavala hrvatsko-ugarsko vrhovništvo, no u praksi je djelovala neovisno – i hrvatsko-ugarski dio obale između Rječine i Zrmanje.
Izvan mletačkoga dosega ostalo je sveukupno zaleđe. Iako središnja mletačka vlast nije unosila ključne promjene u upravno ustrojstvo dalmatinskih komuna, zadržavši njihova plemićka vijeća i srednjovjekovne statute, sve odluke o važnim razvojnim pitanjima, poglavito o gospodarstvu i vojsci, donosili su uredi u Veneciji. Na čelu pokrajinske uprave u Dalmaciji stajao je generalni providur sa sjedištem u Zadru. Imenovao ga je mletački Senat na dvije, a od XVIII. st. na tri godine. U njegovoj je osobi i položaju bila okupljena gotovo sveukupna vlast: upravna, sudska i vojna. Mletačku vlast u pojedinim gradovima predstavljao je knez (Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Nin, Brač i Omiš), dok su Šibenik, Trogir, Split, Hvar i Korčula imali na čelu upravitelja s naslovom kneza i kapetana. Jedino su u Zadru dužnosti kneza (civilna vlast) i kapetana (vojna uprava) bile odvojene. Plemićka vijeća nisu bila ukinuta, ali su u stvarnosti ostala bez izvršne vlasti. Plemićke obitelji i pojedinci koji su u doba mletačkoga zauzeća Dalmacije iskazivali otpor novoj vlasti kažnjeni su progonstvom u Mletke, oduzimanjem posjeda i povlastica u trgovini. Težište mletačke gospodarske politike bilo je usmjeravanje trgovačkoga prometa u Mletke te nadzor nad proizvodnjom soli (Pag), koja postaje mletački monopol, što je oslabilo gospodarski napredak Zadra. Mletačka gospodarska politika u manjoj je mjeri pogađala dalmatinska središta koja su bila usmjerena na poljodjeljsko-stočarsku i ribarsku proizvodnju. Unatoč zakonskim ograničenjima, većina se dalmatinskih komuna uspješno uklopila u sustav mletačke države. Uzrok postupnoga gospodarskog zaostajanja i opće krize dalmatinskoga društva bili su osmanski prodori i osvajanja; 1498. osvojena je Makarska, a u prvoj polovici XVI. st. i strateški važne hrvatske utvrde u dalmatinskom zaleđu (Knin i Skradin 1522., Ostrovica 1523., Obrovac 1527., Klis 1537. i dr.), čime su izravno ugrožena mletačka gradska uporišta u priobalju (Zadar, Šibenik, Trogir i Split).
Velik broj dotadašnjih stanovnika dalmatinskoga zaleđa iseljava se pred Osmanlijama na mletački teritorij, a osobito u današnjoj sjevernoj Dalmaciji, doseljava se srpsko stanovništvo. U Lepantskoj bitki 1571., kada je slomljena osmanska pomorska moć, u sklopu mletačke flote služile su i galije dalmatinskih komuna. Za Kandijskoga rata (1645–69) započinje »rekonkista« osmanskih stečevina u Dalmaciji (splitsko zaleđe), a razgraničenjem 1671. uspostavljena je granična Nanijeva linija (linea Nani). U Morejskome ratu (1684–99) Mlečani su zauzeli Obrovac, Benkovac, Drniš, Skradin, Knin, Vrliku i Herceg-Novi u Boki, pa se sjedinjenjem mletačkih novostečenih posjeda (acquisto nuovo) ime Dalmacije proširilo na Boku kotorsku i na Podgorje ispod Baga (Karlobaga) do rijeke Zrmanje. Mletački posjedi u Dalmaciji zaokruženi su Požarevačkim mirom 1718. U sastav Mletačke Dalmacije tada je dospio Imotski, a 1721–23. utvrđena je granica između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, koja odgovara današnjoj granici između RH i BiH. To stanje održalo se do mira u Campoformiju 17. X. 1797., kada je Mletačka Republika prestala postojati, a njezin posjed u Dalmaciji te Istra, Boka kotorska i Budva pripali su Austriji.
No Austrija se 26. XII. 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka pa u veljači 1806. Francuska preuzima vlast u Dalmaciji. Generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806–10) postao je Mlečanin Vicenzo Dandolo, dok je francuski general Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont preuzeo sveukupne vojne ovlasti. Novim uvećanjem francuskih stečevina na račun Austrije (mir u Schönbrunnu, 14. X. 1809) Dalmacija je uključena u Ilirske pokrajine, a 1811 (15. IV) Napoleon je izdao dekret o organizaciji Ilirije, koju je podijelio na šest civilnih pokrajina, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.
Nakon pobjede nad francuskom flotom pod Visom (13. III. 1811), britanska je flota nadzirala plovidbu Jadranom i 1812. zagospodarila Visom, Lastovom i Korčulom, a austrijske postrojbe generala Franje Ksavera Tomašića zauzele su Knin i Zadar. Odredbama Bečkoga kongresa (1815) vraćen je Austriji cijeli dotadašnji posjed na istočnom Jadranu. Podijeljena na četiri okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko), Dalmacija je sjedinjena u jedinstvenu upravnu cjelinu – Kraljevinu Dalmaciju – sa sjedištem u Zadru. Status »austrijske krunske zemlje« i nepromijenjene granice Kraljevina Dalmacija zadržat će sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. U političkome životu Dalmacije od 1830-ih jača proces nacionalnoga buđenja dalmatinskih Hrvata. Pod utjecajem preporodnih ideja iz sjeverne Hrvatske, u Dalmaciji se počinju javljati pristaše ilirskoga pokreta, šire se i čitaju ilirske publikacije i novine (posebno Gajeva Danica) i uspostavljaju veze s hrvatskim političarima sa sjevera. Veliku važnost u jačanju hrvatskoga nacionalnog preporoda u Dalmaciji imalo je pokretanje Zore dalmatinske (splitski preporoditelj Ante Kuzmanić), u kojoj su surađivali i mnogobrojni ilirci iz Hrvatske.
Suočena sa stagnacijom i provincijalizmom u
partitokratskoj i ekstremno centraliziranoj RH, Dalmacija je zarobljena u
tajkunskoj i kriminalnoj privatizaciji.
Tijekom revolucije 1848-1849. Dalmacija je bila skoro do temelja uništena jer su zagrebačke težnje za izlaskom na more bile sve veće i veće. Međutim, vrlo brzo, ona ponovo postaje dio kulturnog i političkog života Austrije, te se zbog toga u dalmatskom narodu stvaraju i prve institucije: škole, gimnazije, čitaonice, Bajamontijevo kazalište, književno društvo (Matica dalmatska), tiska se veliki broj časopisa i knjiga, djeluje i prva politička stranka (Dalmatinska autonomaška stranka). A Franz von Suppè stvara dalmatsku himnu "Povratak mornara", koja će kasnije ući i u operetu.
Jedan od najznačajnijih ljudi toga doba svakako je bio Antonio Bajamonti, osoba koja je u svakom pogledu simbolizirala Dalmaciju, koji utemeljuje novu, europsku politiku Dalmatina u Austro-ugarskoj monarhiji, prije svega zasnovanu na poštovanju slobode, zakona i etničkih prava, kroz politički slogan. "Mi smo Dalmatini i građani – nikada Talijani", govorio je Bajamonti.
Iz dalmatinskih gradova "Dalmatinski narodnjaci" (pristaše sjedinjenja s Hrvatskom - Miho Klaić, Natko Nodilo, Mihovil Pavlinović i dr.) upućivali su mnogobrojne pozive hrvatskomu banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s maticom Hrvatskom. Buđenje velikohrvatskog radikalizma nasuprot usponu mlade građanske i demokratske elite u Dalmaciji, donio je sukobe među glavnim političkim akterima u Dalmaciji (Dalmatinski autonomaši i Dalmatinski narodnjaci), a posljedica je bila više stotina mrtvih i pretučenih, na stotine zapaljenih kuća, deseci silovanih žena na dan lažiranih izbora 1870. od strane Dalmatinskih narodnjaka (nešto kao HDZ u eri Tuđmana, grobara Dalmacije). Unatoč urbanizaciji i izgradnji gradskih centara, zabilježena je stagnacija kulturnog i ekonomskog napretka.
Početak II stoljeća donio je oštre međunacionalne sukobe zbog procesa nasilne slavenizacije Dalmacije, a sada provincija (za Zagreb), Dalmacija izlazi iz Prvog svjetskog rata kao neovisna država, ali ruinirana materijalno i ljudski, osvanuvši 1921. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Dalmacija je u toj novoj državi, koja joj je pokušala oduzeti jezik (1922. i 1928.), ali je uspjela oduzeti samoupravu, zastavu i himnu vidno nazadovala. Između dva svjetska rata Dalmacija se ne razvija onako i onoliko koliko su to njeni stanovnici željeli, a generacije prije njih sanjale.
Odmicanje od nacionalnog zanosa bilo je uvjetovano nametnutim fiskalnim i zakonskim mjerama nove države, kroz posljeratne selektivne poreze i štetočinsku agrarnu "reformu", kao i kadrovskim "pojačanjima" iz drugih krajeva Kraljevine u policiji, sudstvu i kulturnim institucijama. To je doprinijelo osiromašenju i razočaranju građana Dalmacije novom državom. Istovremeno, jačao je velikohrvatski fašizam koji je mučio etničke Dalmatine do smrti. Do tada dobrostojeće i imućne etničke općine uemeljene na autonomiji, sada su opljačkane i ukinute.
Pokušaj davanja šireg značaja Dalmaciji dogodio se osnivanjem Primorske banovine, kada Split postaje centar jedne umjetne administrativne cjeline, koja nije bila niti povijesna, niti prirodna, a sasvim daleko od stvarnog utjecaja u visoko centraliziranoj i nastankom zloglasnih profašističkih organizacija na horizontu budućeg 2. svjetskog rata. Pred sam rat, nastaje Banovina Hrvatska u čijem se sastavu po prvi puta u njenoj povijesti našla i Dalmacija. U okupiranoj i raskomadanoj Dalmaciji, pripaloj različitim fašističkim državama, Zlatna regija će doživjeti progone i mučenja Dalmatina, Srba, Židova, Roma, homoseksualaca, komunista i antifašista. Dalmacija je prva u okupiranoj Europi osnovala antifašistički pokret, 21. lipnja 1941. i dala najviše života za slobodu u omjeru na broj stanovnika.
20. travnja 1945. na sjednici vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske, Dalmacija dobiva autonomiju koja će biti kratka vijeka. Naime, Ustavom iz veljače 1947. dalmatinska autonomija se ukida, a NFRH postaje centralizirana Narodna Republika Hrvatska.
Tek će šesnaest godina poslije rata, 1963. kada je uspostavljeno ponovno povjerenje među stanovnicima Dalmacije i republičke Vlade, Dalmaciji se vraća poseban status, ali bez otoka Raba i Paga koji su pripali novonastaloj i nikad prije postojećoj regiji Kvarner. Razdoblje od 2. svjetskog rata, pa do raspada socijalističke Jugoslavije, vrijeme je od četiri decenije urbanog, kulturnog, ekonomskog i privrednog razvoja Dalmacije. Sačuvavši duh poduzetnih stanovnika, regija se ubrzano širi duž istočne obale Jadrana, izmještajući zastarjele tvornice u industrijske zone, a turizam postaje glavna privredna grana. Dalmacija se uspješno brani od poplava i velikih oluja, a razvija se i poljoprivreda, prvenstveno u dolini Neretve i u Sinjskom polju, i postaje visokoproduktivna. Razvijaju se mnogi novi zanatski i privredni objekti, velike tvornice u svim granama, trgovačke kuće, gradi se i uspješno radi međunarodni sajmovi, jačaju i dižu nove medijske kuće (tisak, radio i televizija), osnivaju se sportska društva, renoviraju stare i otvaraju nove bolnice, započinje sa radom Splitsko sveučilište, uređuje se i širi studentnski "kamp", rade, školuju i stasavaju generacije novih Dalmatinaca. A kao jagoda na vrhu piramide od šlaga bile su Mediteranske igre u Splitu i Jugovizija u Zadru.
Osamdesetih godina 20. stoljeća, dalmatinski bruto domaći proizvod bio je za 2.000 USD niži od slovenskog. Samo Split ima veći BDP od Crne Gore, BiH i Kosova – zajedno. Regija postaje kulturni centar Republike Hrvatske i šesti najjači kulturni centar u Jugoslaviji. Slom socijalizma kao ekonomsko-društvenog modela i polet neoliberalne ideologije, simbolično predstavljeni u Memorandumu SANU-a i tuđmanovoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti", ubrzo su donijeli krvavi raspad Jugoslavije. Bivše republike postajale su države, vođene nacional-fašističkim rukovodstvima, koja će iskoristiti krvave ratove, kao uvod za tranzicijsku pljačku društvene imovine i stvaranje taycoonskih nestabilnih i nepravednih društava.
Ustav Republike Hrvatske iz 1990. ukinuo je Dalmaciju kao regiju, a Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi i Zakon o područjima županija, gradova i općina stvorio je protuustavne županije, što je rezultiralo nazadovanjem Dalmacije u svakom pogledu. Mnogo školovanih ljudi je protjerano iz njihovih domova, a veliki dio je i napustio regiju, mnoga poduzeća su opljačkana i namjerno ekonomski uništavana, infrastruktura nije obnavljana, blizina ratnih događaja, nestašice, prinudne mobilizacije, izbjeglička kriza i podizanje bespravnih objekata doprinijeli su urbanom i civilizacijskom propadanju regije.
Bombardiranje Dubrovnika, Metkovića, Ploča, Sinja, Šibenika i Zadra bilo je preskup uvod u smjenu antidemokratskog režima u Republici Hrvatskoj. Međutim, ni nova vlast, usmjerena prije svega na procese "privatizacije" i "rekonstrukcije", nije uspjela uspostaviti samoodržive i prosperitetne autonomne regije, iako je opteretila građane Dalmacije dodatnim nametima. Propale i neuspješne privatizacije, otpuštanje radnika, gašenje firmi, otežavanje rada privredi i trgovini, visok nivo nezaposlenosti, opterećenost stranačkim nesposobnim, ali podobnim uhljebima u neefikasnim i prenatrpanim javnim poduzećima, kriminal, korupcija, porast bolesti ovisnosti koje su došle s cajkama iz Srbije, promašene investicije, propast infrastrukturnog i komunalnog sustava, pogotovo u uvjetima udaljavanja Dalmacije od njenog mediteranskog identiteta, donijelo je Dalmaciji daljnju neizvijesnost i nesigurnu budućnost.
Dalmacija je kao regija nastala iz europsko-mediteranskog civilizacijskog nasljeđa. Njen razvoj ovisio je najviše od stupnja slobode odlučivanja o samom sebi, koju je imao u različitim državama i različitim političko-ekonomskom sustavima, a to napredovanje bilo je bazirano na vlastitim prihodima, poljoprivredi, zanatstvu, industriji i trgovini. U tradiciju ove regije utkano je bogato kulturno nasljeđe više europskih naroda, koji su se poštovali i svakodnevno prevazilazili nacionalna trvenja, uglavnom diktirana iz ZAGREBA. Značaj koji je Dalmacija imala ogleda se u najstarijim kulturnim i političkim institucijama, koje su bile i ostale izraz europsko-mediteranskog racionalizma i prosvetiteljstva. Brz i svjestran razvoj u XX stoljeću, načinio je od Dalmacije regiju u kojoj se na najbolji način spojilo urbano i ruralno, tradicionalno i moderno i gdje je bilo moguće udobno i prosperitetno živjeti, raditi, školovati se i liječiti. Suočeni sa stagnacijom i provincijalizacijom Dalmacije u partitokratskoj i ekstremno centraliziranoj Republici Hrvatskoj sa svim slabostima nepravednog tranzicijskog i tycoonskog društva, Dalmacija stoji pred političkim izazovom od kojeg će ovisiti i bliska i dalja budućnost generacije koja živi danas i generacija koje će u njoj živjeti.
Dalmacija za vrijeme I i II sv. rata
Za vrijeme I sv. rata (1914–1918) aktualiziralo se jadransko pitanje, a talijanski iredentistički zahtjevi postali su glavnom prijetnjom u ostvarenju cjelovitosti hrvatskih zemalja (tajni Londonski ugovor iz 1915). Okončanjem rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. talijanske teritorijalne pretenzije nisu ostvarene u cijelosti, ali su Rapalskim ugovorom 1920. od Dalmacije otrgnuti Zadar te otoci Lastovo i Palagruža. Uključivanjem u sastav Kraljevine SHS i donošenjem Vidovdanskog ustava (1921) Hrvatska je Uredbom iz 1922. podijeljena na šest oblasti, među kojima je Dalmacija podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast. Raspuštanjem skupštine, ukinućem ustava i nastupom šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1929) dokinute su dotadašnje oblasti i uspostavljene banovine. Područje Dalmacije sjedinjeno je uglavnom u Primorskoj banovini (od Zadra do Korčule), dok je najveći dio prijašnje Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini. Uspostavom pak Banovine Hrvatske 1939. područje Dalmacije (zajedno s Dubrovnikom, ali bez Boke) sjedinjeno je s ostalom Hrvatskom. Važnu ulogu u nacionalnom povezivanju Hrvata na hrvatskom etničkom prostoru imala je Hrvatska seljačka stranka (HSS). Istodobno, teško razdoblje, tijekom kojega je nasilno gušen svaki oblik hrvatskoga političkog djelovanja, proživljavao je grad Zadar (posebno od dolaska fašista na vlast u Italiji), iz kojega su pred otvorenim nasiljem talijanskih nacionalista i fašista bili prisiljeni izbjeći mnogobrojni Hrvati.
Izbijanjem II sv. rata 1941. i raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskome ratu 1941., Italija je vojno okupirala Dalmaciju. Ugovorom u Rimu 18. V. 1941 (Rimski ugovori) NDH je Italiji i formalno prepustila dio Dalmacije južno od rijeke Zrmanje, zapadno od pruge Knin–Split, s gradovima Splitom i Šibenikom, otoke ispred obale, kao i Mljet, Korčulu, Vis i Šoltu. To je područje Italija anektirala te je zajedno sa Zadrom i Bokom stavljeno pod novoustrojeno Namjesništvo Dalmacije (Governatorato della Dalmazia), sa sjedištem u Zadru. Guverner Dalmacije bio je izravno odgovoran Mussoliniju, kao predsjedniku vlade. Posebnim dekretom ustrojena su okružna područja (prefekture Zadar, Split, Kotor) te određene ovlasti guvernera i njegovi odnosi s prefektima. Guvernerom Dalmacije imenovan je Giuseppe Bastiniani, član Direktorija Fašističke stranke i Velikoga fašističkog vijeća. Za vojna pitanja ustrojeno je Vojnopomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia). Rimskim ugovorima NDH je ostalo zaleđe Dalmacije te otoci Hvar i Brač, koji su se našli u teškom gospodarskom i prometnom položaju. Dalmatinsko područje u sklopu tzv. Druge zone, tj. u kotarevima Knin (bez općine Kistanje), Drniš, Sinj i na području od Splita do Dubrovnika s otocima Hvarom i Bračom i poluotokom Pelješcom, talijanska vojska trebala je predati vlastima NDH, ali NDH u drugoj zoni nije smjela podizati utvrde ni vojna uporišta, niti držati ratnu mornaricu. Taj dio ugovora nije proveden u cijelosti, a ondje prisutne talijanske vojne snage samo su dobile drukčiji status te ostale i dalje. Na anektiranome području Italija je nastavila s politikom talijanizacije i progona hrvatskoga življa, udružujući se često i s četničkim pokretom Draže Mihailovića. Potporu talijanskim snagama pružili su nakon uspostave NDH neki predstavnici Srba iz sjeverne Dalmacije bliski četničkomu pokretu zauzimajući se za priključenje sjevernodalmatinskoga zaleđa Italiji. Sve do kapitulacije Italije, četničke postrojbe koje su u sjevernoj Dalmaciji bile dosta prisutne (poglavito zloglasna Dinarska divizija vojvode Momčila Đujića) u velikoj su mjeri ovisile o talijanskoj logističkoj potpori. Sve su te okolnosti izazvale otpor hrvatskoga stanovništva u okupiranim područjima, koje se – potaknuto terorom talijanskih vlasti – uvelike odlučilo na otpor. U Dalmaciji se od ljeta 1941. razvija antifašistički partizanski pokret pod komunističkim vodstvom kojemu u znatnom broju pristupaju Hrvati revoltirani talijanskom okupacijom i aneksijom, a sukobljava se, osim s Talijanima, i s četnicima i snagama NDH. Antifašistički pokret osobito jača od 1942., a 1943. uz više odreda u Dalmaciji su osnovane četiri divizije koje su sudjelovale u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Talijanska okupacija Dalmacije i Istre trajala je do rujna 1943. Kapitulacijom Italije 8. IX. 1943. znatne dijelove Dalmacije, uključujući Split, privremeno su zauzeli partizani, no oni se ubrzo povlače pred njemačkim postrojbama. U područjima pod njemačkom okupacijom uspostavlja se vlast NDH. Tijekom 1944. oporavlja se antifašistički pokret, a Vis postaje privremeno sjedište Josipa Broza. Do kraja 1944. Dalmacija je u cijelosti oslobođena. Na temelju odluka ZAVNOH-a na Drugome zasjedanju (Plaški, listopad 1943) o pripajanju Istre, Rijeke, dijelova Dalmacije, Zadra, Lastova i Palagruže, provedeno je njihovo sjedinjenje s maticom Hrvatskom. Od siječnja 1945. ZAVNOH djeluje u Šibeniku, a u Splitu je 14. IV. 1945. osnovana prva hrvatska vlada pod novom vlašću, pod vodstvom Vladimira Bakarića.
Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. i formalno su Zadar, Lastovo i Palagruža vraćeni Hrvatskoj unutar Jugoslavije.
Jesu li stanovnici otoka Paga Dalmatinci ili Primorci?
Otok Pag, stoljećima razvučen dijelom unutar Dalmacije, a dijelom unutar Hrvatskog primorja, ima problem s prostornim identitetom, a otočani, zbog toga, imaju problem s osjećajem regionalne pripadnosti. Na otoku Pagu postoji izražena dvojnost, jer veliki dio otočana se izjašnjavaju kao Dalmatinci, a drugi, mali dio kao Primorci.
Međutim, prije popisa stanovništva 2011. godine, prof. Branimir Vukosav i prof. Lena Mirošević s Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru proveli su na otoku Pagu istraživanje s ciljem utvrđivanja osjećaja regionalne pripadnosti stanovnika otoka Paga.
U anketi koju su proveli, otočani su se mogli izjasniti kao Dalmatinac ili kao Primorac ili nešto treće, po vlastitoj želji i osjećaju. Većina stanovnika Grada Paga izjasnila se kao Dalmatinci, također i područje Grada Novalje većina stanovnika se izjasnila Dalmatincima. Prema tom istraživanju, 70 % stanovnika Grada Paga i Grada Novalje izjasnilo se kao Dalmatinci, a 30 % kao Primorci ili nešto drugo.
Međutim, prema Hrvatskoj enciklopediji, otok Pag u cijelosti pripada Dalmaciji. Naime, prema tome, sjeverna granica Dalmacije s Hrvatskim primorjem uključuje dio podvelebitskoga primorja južno od Tribnja i otok Pag, a granica Hrvatskog primorja na jugu je kod naselja Tribanj-Krušćica, zaselak Mandalina. Tu završava Hrvatsko primorje i počinje Dalmacija. Po tome je, dakle, cijeli otok Pag Dalmacija.
Dalmacija danas je regija od blizu 1 000 000 stavnonika, zauzima područje od otoka Paga i rijeke Zrmanje na sjeveru do Konavala odnosno rta Oštro na jugu. Dalmacija je duga 400 km i u središnjem dijelu široka 70 km a prostire se na oko 13 000 km². U dalmatinskom akvatoriju, nalazi se blizu 1000 otoka, otočića, hridi i grebena ili 80 % njihovog broja u Hrvatskoj. od čega otoci zauzimaju oko 2100 km². (oko 65 % površine svih hrvatskih otoka, odnosno oko 18 % površine Dalmacije). Zauzima unutrašnjost, rijeke, obale, gore i mnoge prelijepe otoke zbog kojih je jedna od najrazvedenijih obala u Europi. Dalmacija se dijeli na sjevernu, srednju i južnu Dalmaciju i na ovom području prevladava krški reljef i sredozemna klima.
Zaštitnik Dalmacije je sveti Jeronim